Jednog nedavnog prohladnog oktobarskog jutra, okupanog suncem kakvo samo jesen
nosi, u ulici sam čekala taksi. Ranojutarnju tišinu prekinula je škripa vrata
kapije susjedne kuće, i na njima je uskoro izronio lik mog komšije. Čikica je to od kojih sedamdesetak godina, i zaista se pitam gdje on tako revno odlazi svakog
jutra u svom prastarom autiću, ali neodgodive obaveze penzionera svakako će nam
ostati vječna nepoznanica. Mahnula sam mu uz pozdrav, otpozdravio je dotaknuvši
kariranu francusku kapu iznad čela, i stao otključavati vrata garaže. Najprije je otvorio
desno krilo vrata, na kojima se ukazao veliki, od vremena izblijedjeli poster Indexa.
Zatim je na red došlo lijevo krilo, na kojem se ukazala crno-bijela slika druga Tita.
Komšija je pogledao lijevo, pa desno, te se okrenuo prema meni i, odmahujući
glavom, više retorički, rekao: “E, moj sine… A čije ćete vi slike držati na vratima garaže?”.

S obzirom da sam po prirodi “overthinker” (uz najveću volju, ne mogu naći prikladan
izraz u našem jeziku, mada pretpostavljam da bi komšije Hrvati upotrijebili neki
neologizam poput “prekomislitelj”), toliko zaokupljena vlastitim mislima da ponekad
zbog njih noću ne spavam, a ponekad i nekulturno više čujem sebe u glavi nego
sagovornika na stolici do sebe, cijelim putem u taksiju razmišljala sam o ovoj rečenici.
Uistinu, ko su naši današnji uzori političke ili kulturne prirode? Da li takvi u
drugoj deceniji 21. stoljeća uopće postoje? I šta je to zajedničko Titu i Indexima?

O Titovoj Jugoslaviji nemam subjektivni doživljaj. Rođena sam u ratnom vihoru, davno
nakon njegove smrti, i ne tako davno nakon krvavog raspada države čijh je šest
krajeva držao na okupu. O njemu znam ono što sam čitala i ono što sam čula,
najviše, naravno, u svojoj kući. Šta bi drugo moja tipično jugoslavenska porodica,
sastavljena od muslimansko-pravoslavne kombinacije s obje strane, s pokojom tetkom udatom za katolika, mogla reći o Titu, osim hvalospjeva? Znam da moji roditelji svoj studij i knjige nisu plaćali. Znam da su svake godine išli na more. Znam da su svi
imali manje-više jednako. Ni premalo, ni previše. Znam da baka i dan-danas, a prošlo je otada trideset i sedam godina,u ladici pored uzglavlja drži izrezane članke iz
novina od tog dana kad je umro Josip Broz. Znam da je tada i voditelj vijesti plakao,
i da je 700 000 ljudi prisustvovalo sahrani. Ono što sam u knjigama pročitala, pokazalo je i neku drugu stranu Titove vladavine. Ipak, Đorđe Balašević za sve ima prigodan stih, pa tako i u ovom slučaju: “svako vrijeme ima svoju boju”. Neko bijelo, neko crnu, ali
najčešće je to siva. U ovom mom vremenu, ta siva svakim danom sve je tamnija.
Od 24 miliona stanovnika, koliko ih je brojala Jugoslavija, podjelom na ove i one, u Bosni i Hercegovini ostalo je nas manje od tri i po miliona. Državu nam više ne vodi
bravar, već doktori nauka, pa ipak nam spoljašnji dug iznosi ravno 10, 775
milijardi maraka. Dižemo kredite da završimo fakultete, pa ih onda vraćamo
ni od čega, jer posla nema. Ljudi kopaju po kontejnerima, 150 000 djece živi
ispod granice siromaštva, umire se od izlječivih bolesti, jer zdravstvenog sistema –
nema. Ako je Titovo vrijeme bilo ni crno, ni bijelo, nego sivo, vrijeme u kojem živim
i sazrijevam odavno je poprimilo katranastu boju.

Razne je fenomene donijela Jugoslavija, pa tako i fenomen bosanskohercegovačke
kulturne scene. Evo, 2017. godina je, a ja, majke mi, na playlisti i dalje vrtim “osamdesetčetvrta se vuče”. Jedan od ovih fenomena svakako su i Indexi. Petkom po svirkama lokalnih bendova derem se zdušno kako “sanjam da
te opet slušam kako dišeš” i upirem prstom u drugaricu kad počne “jedna mala, pjegava, plava”. Bend su osnovali sarajevski brucoši 1962. godine, kad je i moj tata bio samo plutajuća tačka u prostranstvima Univerzuma. Iste godine počeli su nastupati u Slogi. Danas su, nažalost, svi odavno pod zemljom. Pa ipak, evo nas, u nedostatku kvaliteta, mi i dalje pjevamo njihove pjesme kao da je jučer bila promocija albuma na MTV Adria. A kad uđem subotom u Slogu, ne preostaje mi ništa nego da klimam glavom, kao pijačni plastični pas što se objesi na retrovizor u autu, na raznorazne mikseve domaćih i stranih rap i pop pjesmuljaka, začinjenih s neizostavnim “gc gc gc” techno štihom. I ne, neću se ni pokušati pretvarati da većinu tih tekstova ne znam skoro od riječi do riječi. Ali isto tako se nećemo lagati ni da ih neću zaboraviti do Nove godine.

Šta je zajedničko Titu i Indexima, pitam vas? Davorin Popović svojim glasom vladao je jugoslavenskom pop – rock scenom punih 39 godina, do svoje smrti. Josip Broz Tito vladao je jugoslavenskom političkom scenom punih 35 godina, do svoje smrti. Njihove slike i danas krase unutrašnjost garažnih vrata jedne male sarajevske ulice. I, garantujem vam, domove mnogih od ona 24 miliona, koliko je živjelo u bivšoj Jugoslaviji. A čije ćemo slike mi držati na zidovima? Moje kolege i ja, kako je krenulo, vjerovatno Angele Merkel, na jednoj strani. A na drugoj… To će se smjenjivati svakih nekoliko mjeseci, koliko traju hitovi s MTV Adria. I, vjerujte mi na riječ, sve ove godine dala bih za jednu noć…
Titove sive vladavine i Davorinovog glasa u Slogi.